Filip – Filipov breg
Tu prvu godinu nakon korone, avgusta 2021, kada smo bili željni slobode i sveta oko sebe, krenuli smo put Nove Varoši. I verujte, bio je to pravi potez za ponovno osvajanje slobode, ali i svesti koliko nam je ista važna, a koju smo uzimali zdravo za gotovo.
Pored lepote prirode ovoga kraja, imali smo i jedno, malo je reći, iznenađenje. Bilo je to – prosvetljenje. Taj prvi utisak još uvek nas drži.
Danas sam imala tu čast da razgovaram sa vlasnikom tog prirodnog savršenstva. Dobro došli na razgovor sa Filipom i dobro došli na Filipov breg. Ovo je njegova priča.
Za početak… ko je bio Filip po kome ovo mesto nosi ime?
Toponim Filipov breg u selu Ojkovica (nekada Čajetina, a danas pripada opštini Nova Varoš) nosi ime po mom navrdedi, za čiji naziv sam saznao kada sam tražio lokacijske uslove u službi urbanizma. S tim u vezi, naziv kampa nosi ime po njemu, ne po meni – kao što većina ljudi misli.
Kažete da je ovo zemlja Vašeg navrdede. Šta ste osećali kada ste prvi put shvatili da upravo ovde želite da napravite kamp?
Na nagovor prijatelja za vreme pandemije korona virusa 2020. godine sam počeo dolaziti češće ovde, jer je pradeda Jeremija živeo u ovoj kući (gde obitavam ja za vreme sezone) do 1995. godine. Prva zamisao je bila izgradnja kućica od prirodnih materijala (drvo i kamen), međutim u tom periodu niko nije davao kredite za start-up biznise u turizmu, pa se kamp sam „nametnuo“ kao manje ulaganje i „opipavanje“ terena za buduće investicije.
Odrastali ste na Rajcu, a ipak Vas je nešto uporno vraćalo u Ojkovicu. Šta je to bilo?
Pre svega ljubav prema planini koju gajim od malih nogu, ali i činjenica da savremeni čovek (koji prvenstveno živi u gradu) traži smeštaj u ruralnim krajevima, što dalje od gradske vreve i gužve. Tu sam uvideo svoju šansu da spojim lepo i korisno, tj. da pretvorim hobi u zanimanje.
Da nije bilo zabrane gradnje u Specijalnom rezervatu prirode Uvac, da li bi Filipov breg danas izgledao drugačije?
Naše porodično imanje se nalazi u trećoj zoni zaštite SRP Uvac i gradnja je dozvoljena, ali pod određenim lokacijskim uslovima, jer je ruralno područje van građevinskog zemljišta. Sadašnji koncept predstavlja sezonsko poslovanje i funkcioniše kao base camp za ljude koji su avanturističkog duha i žele da istraže lokalitete u Zlatiborskom okrugu, kojih ima 50 u samo sat vremena vožnje od brega.
Kada ste prvi put stali na livadu i pogledali prema Zlatarskom jezeru, da li ste tada već mogli da zamislite kamp ili ste samo znali da ovo mesto zaslužuje da ga ljudi dožive?
Obzirom na okolnosti pod kojima sam krenuo i nastavio sa radom ovih 6 sezona, zaista ne bih mogao da zamislim ništa drugo na našem porodičnom imanju izuzev kampa.
Mnogi ljudi sanjaju da jednog dana pobegnu iz grada i naprave nešto svoje. Vi ste to zaista uradili. Šta je bilo najteže na tom putu?
Najteža je bila logistika oko transporta privatnih stvari za opremanje kuće, kao i građevinskog materijala i mašina, koje su na minimalan način izmenile postojeće infrastrukturno stanje na bregu. Sa druge strane, nedovoljno podrške kako lokalne zajednice, tako i opštine Nova Varoš, koja je nažalost jedna od najnerazvijenijih u Srbiji.
Šta je prvo nastalo – ideja ili želja da sačuvate ovo mesto?
Mogu slobodno reći – oboje. Ideja bez realizacije je ništa. Ali sa druge strane, i želja da ispunim dedin amanet da ne dozvolim da ognjište padne u zaborav i zaraste, kao, nažalost, većina seoskih domaćinstava koja manje-više dele istu sudbinu.
Sećate li se prvih gostiju?
Prvi gosti su bile komšije Šumadinci (iz Kragujevca), momak i devojka, 18. juna 2021. godine – i ostali su tu 2 dana tokom vikenda, nakon što sam objavio na Instagramu da krećem sa radom.
Kada danas sedite pored logorske vatre i pogledate ljude koji se upoznaju, smeju i pričaju kao da se poznaju godinama… pomislite li nekada: „To je upravo ono zbog čega sam ovo napravio“?
Upravo to i posmatram na licima gostiju gotovo svako veče, jer je ognjište centralno mesto okupljanja u večernjim satima nakon što se vrate sa izleta u blizini kampa. I po njihovim osmesima uviđam da radim pravu stvar i da sam na pravom putu u razvijanju ove grane turizma, koja je u Srbiji još uvek u povoju.
Šta Vas je najviše iznenadilo kod gostiju?
Njihova želja da se oprobaju u kampingu, jer iako smo tranzitna zemlja, smatram da nemamo dovoljno kampova. Kao i pitanja koja su vezana za boravak u prirodi uopšte, što mi je posebno drago za goste koji dolaze iz velikih gradova i nemaju svoje parče zemlje na selu.
Da li postoji trenutak koji nikada nećete zaboraviti?
Svaka sezona donosi neke nove i interesantne goste, priče i situacije sa terena, tako da ih ima na desetine za ovih 6 sezona. I biće ih još puno, siguran sam.
Ovde nema luksuza u klasičnom smislu. Ali ima nešto mnogo vrednije.
Zavisi ko šta i kako koncipira u značenju smisla luksuz. Ali činjenica da borave u ekološki nezagađenoj sredini, bez zvučnog, svetlosnog, vodonosnog, ni zagađenja vazduha – smatram da je to danas luksuz. Posebno kada pogledamo negativan skor i statistike koje nam dolaze iz gradova. Plus mir koji dobijaju tokom boravka u ovom selu, jer je jako razuđeno naseljeno, kao i većina sela po zapadnoj Srbiji.
Kako izgleda jedno jutro na Filipovom bregu?
Najlepša jutra su nakon kiše. Pogled na Zlatarsko jezero (gde je Uvac najširi na celom toku i spaja se sa rekom Tisovicom) prosto mami ljude da uživaju u pogledu što duže dok piju prvu jutarnju kafu. A ako se dan po jutru poznaje, onda je sve jasno. Nakon toga, spremaju zajedno doručak na ognjištu i upućuju se na neku od aktivnosti u ovom kraju.
Šta biste voleli da svaki gost ponese sa sobom kada ode?
Deo mira koji zrači ovim mestom i spoznaju da ne mora sve brzo i odmah. Ponekad nam je svima potrebno da „povučemo ručnu“ i uživamo u sadašnjem momentu. Da se osetimo prisutnim u potpunosti, a ne da razmišljamo gde i šta posle, do kraja dana, sutra i slično.
Kada biste mogli da zamolite goste samo jednu stvar dok borave ovde, šta biste im rekli?
Život u gradu je zaista užurban i pun neprirodnih zvukova, a obzirom da je povečerje u kampu od 22h, zamolim ih da isključe sve uređaje (zvučnike i mobilne telefone) i da „slušaju“ tišinu. Da čuju samo cvrkut ptica i pucketanje logorske vatre. I tada je doživljaj potpun.
Da danas možete da povedete svog navrdedu kroz kamp, šta mislite da bi rekao?
Siguran sam da bi mu se brk zadovoljno smešio. Znao bi da sam breg pretvorio u vredno mesto pomena kada je uživanje u pitanju. Siguran sam da bi me zadovoljno tapšao po ramenu dok šetamo između kamp parcela i zdravimo se sa gostima.
Za kraj, zamoliću Vas da mi kažete ko je Filip danas? Koja je Vaša priča kroz jednu rečenicu?
Moja malenkost danas je dokaz da se na selu može živeti pristojno od onoga što voliš, a da je pritom i korisno – da ne moraju svi na selu nužno da se bave poljoprivredom i stočarstvom, kao i činjenica da je za sve u životu potrebno postavljati male ciljeve i da će vremenom sve doći na svoje.